Odlučila sam se udati za bliskog prijatelja zbog pravnih dokumenata.
Razlog mog braka bio je prije svega iz praktičnosti, jer sam u zajednicu s bliskom prijateljicom ušao isključivo radi ishođenja pravnih dokumenata. Uspostavili smo zajednički sporazum o suživotu u trajanju od dvije godine, s namjerom da ispunimo zahtjeve našeg braka (posebno da moj partner otkrije temeljni motiv koji stoji iza naše zajednice).
U njihovoj nazočnosti održali smo fasadu zaljubljenog i zadovoljnog para, kako je i običaj za dugogodišnje partnere. Međutim, nakon tri mjeseca došao je u pijanom stanju i inzistirao da ispunim svoje obveze kao njegova supruga. Unatoč njegovoj isprici, suzdržao sam se od razgovora s njim duže vrijeme, nesiguran je li oprost opravdan ili ne.
BONUS ČLANAK:
“Naši prvi susjedi bili su siromašni.
“Naši prvi susjedi bili su siromašni. Koliko god se trudili, ništa im nije moglo izmaći kontroli. Živjeli su u trošnoj kući i jedino što im je Bog dao bila su djeca. Imali su 4 sina i 2 kćeri. Prekrasnu djecu. Mnogo ljudi u naselje u kojem živimo im okreće leđa i naziva ih pogrdnim imenima, iako nikada nikome ništa loše nisu učinili.
Suprug i ja im pomažemo koliko možemo, često im platimo režije i kupimo neke osnovne namirnice, ne puno jer nismo ni imućni. Nikada nismo od njih tražili ništa zauzvrat. No, prije nekoliko mjeseci razbolio se naš najmlađi sin kojemu su potpuno stradali bubrezi te je morao na dijalizu.
Liječnici su nam savjetovali da bi bilo najbolje da transplantaciju obavimo dok je još mlad i snažan te da nađemo što više potencijalnih donora kako bi se napravile potrebne analize. Kad smo to objasnili našim susjedima kojima smo godinama pomagali, rekli su nam da će svi doći u bolnicu, što znači da njih dvoje i njihovo 6 djece vade krv jer je to najmanje što mogu učiniti. Nas i našeg sina. Mislio sam da će se predomisliti, ali vjerovali ili ne, danas su svi došli u bolnicu. Još više me dirnulo to što su bili sami nitko se nije odazvao našem pozivu, mislim na moju i suprugovu najbližu rodbinu, sestre, braću… nitko nije bio spreman riskirati svoj život da me spasi. Sine, ali takav je život i tako valjda treba biti.
Samo se nadam i molim Boga da moj sin ne provede život na dijalizi, bilo bi mi draže da mi bubrezi reagiraju. Tada sam 100% sigurna da će moj sin imati priliku nastaviti živjeti normalnim životom.
