Ljubica je svako jutro velikodušno darivala prosjaka u svojoj zajednici sa 100 dinara.
Priča je duboko dirljiva, izaziva spontane suze. Ljubica Petrović bila je izuzetna žena, jedna od rijetkih preostalih svoje vrste. Živjela je skromno u starijoj kući na periferiji grada, vodeći život koji je bio i miran i skroman, ali obilježen velikodušnim duhom. Njezina je svakodnevica bila jednostavna: svako bi se jutro spremila, prošla pored neobične pekare kako bi kupila kruh i jogurt, a zatim otišla na tržnicu gdje je prodavala domaće sapune napravljene prema cijenjenoj recepturi svoje pokojne majke.
- Poznati prizor dočekivao ju je svako jutro ispred Hrama Svetog Save.
- Na stepenicama je sjedio dječak, vjerojatno ne stariji od deset godina, odjeven u preveliku, ofucanu jaknu, tiho pružajući ruku.
- Nije postavljao nikakve verbalne zahtjeve niti nudio bilo kakve riječi; jednostavno je postojao u tom trenutku, njegov izraz lica govorio je o životu više nego što bi to mogle bezbrojne riječi za odrasle.
„Za doručak, dušo“, rekla bi, na što bi dječak odgovorio blagim kimanjem. Nikada nije tražila ništa zauzvrat i nije znala njegovo ime.
Jednostavno, srce bi joj ostalo uznemireno kad bi prošla pokraj njega ne uvaživši ga, ne ponudivši mu barem malo pomoći. U njezinoj percepciji on nije bio prosjak; nego je bio dijete koje je prerano gurnuto u životne borbe.
Dugi niz godina njihova neizgovorena svakodnevna interakcija odvijala se na taj način – 100 dinara, letimičan pogled i osmijeh koji je, iako slab, ipak bio vidljiv.
A onda joj se jednog prosinca cijeli svijet srušio.
Ljubica se našla sama nakon što joj je suprug Radomir, s kojim je bio partner više od 30 godina, iznenada preminuo od srčanog udara. Tišina njezina doma odražavala je prazninu njezina stola, a dani koji su uslijedili bili su obilježeni neodoljivom tišinom. Prestala je posjećivati tržnicu, prestala je praviti sapune i prolaziti pored crkve. Težina njezine tuge ostavila ju je bez snage.
Tjedan dana nakon sprovoda pokucali su joj na vrata.
Nakon što je otvorila oči, našla je pred sobom istog dječaka; međutim, sada je na sebi imao urednu jaknu, šal oko vrata, au ruci je držao torbu. Pogledao ju je s ozbiljnim izrazom lica, podsjećajući na odrasle osobe, i pružio joj torbu. “Ovo je za tebe”, rekao je.
U torbi je bio buket svježeg poljskog cvijeća popraćen čokoladom i porukom.
“Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost. Hvala ti što svaki dan za mene utjelovljuješ osobine muškarca. Sada ti želim uzvratiti istom mjerom i biti čovjek. Nisam zaboravio i neću zaboraviti. Tvoj Marko.
Suze su tekle slobodno iz Ljubičinih očiju bez njezina svjesnog napora. Dječak, koji je prije šutio, sada se izrazio više nego ikada prije. Primila ga je u svoj dom, pripremila mu čaj i tog dana, prvi put nakon suprugove smrti, doživjela je utješnu spoznaju da nije sama.
Doznaje se da je Marko bio smješten u Domu za nezbrinutu djecu, gdje se školovao, te da su mu ljubazni ljudi pomogli da započne novo poglavlje u životu. Ali Ljubicu nije zaboravio. Iako je bio premlad da bi u potpunosti shvatio koncept zahvalnosti, posjedovao je dušu koja je bila i drevna i plemenita. Od tog dana Marko se integrirao u njezin život – posjećivao ju je vikendom, pomagao oko radova na dvorištu, slušao njezine priče i unosio radost u kućanstvo koje je dugo bilo obavijeno šutnjom.
Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila napraviti oporuku. U tom dokumentu sve svoje imanje – staru kuću, vrt i skromnu radionicu – ostavila je Marku.
“Ovo je dijete koje je čuvalo uspomenu na mene. Dok su drugi gledali u stranu, on je prišao i podsjetio me na bit ljudskosti. To se ne zaboravlja”, rekla je susjedi tiho, ali u tom trenutku s ponosom.
Povremeno, mali čin dobrote učinjen svaki dan, često bez svijesti o primatelju ili svrsi, može se vratiti da nas proganja u našim najizazovnijim vremenima i doprinijeti da svijet postane bolje mjesto.
- Ljubica i Marko primjer su da vrijednost dobrote ne određuju financijska sredstva, već iskrenost nečijeg srca.
