Krenula sam u Njemačku 2014. godine, ostavivši iza sebe čitav svoj svijet. Prijatelje, partnera, i svu obitelj osim roditelja.
- Moji roditelji, sestra i ja smo započeli novi život u potrazi za boljim sutra. Najteže mi je bilo ostaviti osobu koju sam voljela. No, duboko u sebi znala sam da veza na daljinu nije opcija.
Molio me da ne radim to, no nisam ga poslušala.
Došao je na aerodrom kako bismo se oprostili, sestra mu je javila kada odlazimo. Nisam mu pružila ruku oproštaja, jednostavno sam pobjegla. Kada sam se osvrnula, vidjela sam ga kako stoji tamo, izgledao je kao izgubljena duša. Sestra ga je srdačno pozdravila.
Rekao je da je plakao, da nisam trebala tako postupiti. Imali smo “našu pjesmu”. Često ju je pjevušio meni. Jednom dok sam lutala gradom, čula sam nekoga kako pjeva tu istu pjesmu, “You’re a shooting star I see, A vision of ecstasy, When you hold me, I’m alive, We’re like diamonds in the sky”.
Glas je bio nevjerojatno sličan njegovom. Prišla sam bliže, ali nije bio on. Trenutak me obuzeo neobičan osjećaj, duša mi je zaboljela. Izgubila sam čovjeka kojeg sam voljela. Kajem se.
