Jovo iz Surčina 24 godine nije vidio sina koji se odselio u Nizozemsku: Kad je stiglo pismo, prodao je kuću i netragom nestao
Profesor srpskog jezika i književnosti, novinar od 2019. Piše za portal Stil Kurir, gdje kroz psihologiju, obiteljske odnose i kulturu daje na značaju pričama „običnih“ ljudi — onih skromnih, nenametljivih, ali istinski vrijednih, čiji trag često ostaje neprimjetan, ali nezaboravan.
Surčin, malo selo nadomak Beograda, godinama je bio dom Jove Petrovića, skromnog čovjeka, poznatog po tome što se rijetko kome povjeravao, ali uvijek pomagao kada je trebalo. Njegova životna priča trajala je desetljećima, sve dok prije nekoliko mjeseci nije potpuno nestao — bez pozdrava, bez objašnjenja.
Susjedi su ostali zatečeni kada su saznali da je Jovo gotovo preko noći prodao svoju kuću. Nitko nije znao kamo je otišao, ni zašto mu se toliko žuri. Tek kasnije se kroz krugove poznanika doznalo da mu se jedno jutro u sandučiću pojavilo pismo — prvi znak života sina kojeg nije vidio više od 24 godine.
Tišina više od dva desetljeća
Jovin sin Marko napustio je Srbiju devedesetih godina, tada mladić od samo dvadeset godina. Odlučio je potražiti sreću u Nizozemskoj, a otac ga je, iako teška srca, podržao. Prvih su se godina dopisivali telefonom i dopisima, no kako je vrijeme odmicalo, veze su se tanjile, a potom i potpuno raskidale.
Godinama je Jovo svaki dan gledao prema kapiji, kao da očekuje da će se Marko pojaviti niotkuda. Susjedi su znali da ne voli pričati o tome. Samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Pa on zna gdje sam.”
Pismo koje mijenja sve
U rano proljeće 2025. poštar je ostavio kuvertu bez marke, ali s povratnom adresom iz Rotterdama. Prema riječima komšije iz susjedne kuće, Jovo ju je otvorio na klupi ispred kuće, i dugo sjedio nepomično. Nitko nije znao što piše u pismu, no sljedećih dana postalo je jasno da se nešto mijenja.
“Počeo je prodavati stvari, tražiti pasoš, advokata… sve je to bilo tiho, bez riječi. I onda — kuća je prodana”, priča Milenko, susjed koji Jovu poznaje od djetinjstva.
Nije čak ni ostavio poruku. Upravo je otišao. Na kraju, kažu stariji, otišao je “zbog djeteta”, nadajući se da će nadoknaditi propušteno. Neki smatraju da ga je sin pozvao da dođu i nastave zajednički život tamo gdje su stali prije više od dva desetljeća.
“Možda mu je oprostio što ga ranije nije tražio. A možda je Jovo sam odlučio napraviti prvi korak, sada kada je dobio znak da mu je sin živ i zdrav”, komentiraju na kraju.
Tuga, nada i tišina
Od tada – ni riječi. Jovo se više nikome nije javio, niti se zna da li je stigao u Holandiju. Telefoni ne rade, adresa više nije ista. Iako su mnogi bili šokirani njegovim iznenadnim odlaskom, svi se nadaju da je Jovo, tiho i u sebi, pronašao ono za čim je žudio 24 godine – sina, oprost i mir.
