Naoružajte se strpljenjem i nemojte biti nervozni, bučni i nepristojni u razgovoru s pacijentima. Prepoznavanjem i prihvaćanjem njihovih osjećaja možete ih spriječiti da trpe dodatnu bol.
Nakon što većina ljudi doživi prvi šok otkrića da član obitelji ima demenciju, postavljaju mnoga pitanja u vezi s bolešću jer su toliko zbunjeni novom situacijom u kojoj se nalaze. Osobe koje njeguju takvog bolesnika teško se nose s njegovim promjenjivim ponašanjem, što često dovodi do promjena u odnosu. Jedno od najčešćih pitanja je kako se ponašati i razgovarati s pacijentima. Evo nekoliko korisnih savjeta…
Pozitivne emocije kao oblik interakcije:
Vaš stav i govor tijela oblik su komunikacije kojim mentalno poremećenoj osobi prenosite svoje osjećaje i misli, a ponekad je to i više od riječi. Pozitivne emocije i ljudski pristup (pri čemu izrazi lica, ton glasa i fizički kontakt igraju važnu ulogu) trebali bi prenijeti osjećaje ljubavi.
Usmjerite svu pozornost na pacijenta:
Prije nego što progovorite, uklonite sve izvore buke. Nazovite mentalno poremećenu osobu po imenu i ponekad joj dodir može pomoći da vas pronađe. Ako ona sjedi, spustite se u razinu njezinih očiju i nastavite s njom održavati kontakt očima.
Pokušajte svoju poruku učiniti što jasnijom:
Koristite jednostavne riječi i rečenice kad god je to moguće. Govorite polako i jasno smirenim tonom. Umjesto da povisite glas, ostanite tihi. Ako vas osoba ne razumije prvi put, nemojte vam otežavati ponavljanje poruke. Ako i dalje ne razumije, pričekajte nekoliko minuta i preformulirajte pitanje. Koristite imena ljudi i mjesta radije nego zamjenice ili kratice.
Kontakt podrške je vrlo važan:
Ne pokušavajte ih uvjeriti da nisu u pravu. Ponekad držanje za ruke, dodirivanje, grljenje i kompliment mogu dati odgovor ili pozitivan odgovor kad se najmanje nadate.
Postavljajte jednostavna pitanja, jedno po jedno:
Na primjer, nemojte postavljati pitanja poput “Želite li nositi bijelu košulju ili plavu košulju?” Bolji pristup bio bi prikazati dvije košulje kako bi se osobi s demencijom omogućio vizualni izbor.
Strpljivo pričekajte odgovor:
Pokušajte slušati značenje onoga što je rečeno, tumačite same riječi i osjećaje u djelima. Ako duže čekate na odgovor, vaš odgovor će se smiriti.
Potaknite aktivnost:
Potaknite osobu da što više aktivnosti obavlja samostalno. Korištenje vizualnih znakova, poput korištenja ruku da pokažete gdje je stavljen tanjur ili kako podići čašu, može biti od velike pomoći. Samo se naoružajte strpljenjem.
Sjećanja na prošlost često imaju umirujući učinak:
Mnogi ljudi s demencijom ne mogu se sjetiti što se dogodilo prije sat vremena, ali se jasno sjećaju svog života prije 45 godina. Izbjegavajte pitanja vezana uz kratkoročno pamćenje, poput: „Što ste ručali?“ Umjesto toga, postavljajte im pitanja vezana uz daleku prošlost koja ih podsjećaju na mladost i neke dobre i sretne trenutke.
Nemojte kritizirati ponašanje pacijenta:
Kritizirate li osobu s demencijom samo ćete je opteretiti i uzrujati, a ne pomoći joj. Njemu kritika znači da tražite nešto što on možda ne može razumjeti i udovoljiti. Ono što je vama logično, njemu nije logično.
