Danas se obilježava godišnjica smrti cijenjenog srpskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je ovaj svijet napustio 1982. godine.
Njegove duboke riječi: „Sve će se dogoditi. Ali kakvu utjehu to pruža? Čak i radost, ljubav i život. sama će proći. Možemo li pronaći nadu u ovoj neizbježnosti?” ostavio neizbrisiv trag u bezbrojnim srcima. Selimović je rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Godine 1930. započeo je studij srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji je diplomirao 1934. Od 1941. do tada posvetio se svom talentu kao profesor na Građanskoj školi i Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Supruga Meše, Daroslava Darka Božić, odisala je vedrim i sigurnim držanjem. Potjecala je iz vojno istaknute loze u Kraljevini Jugoslaviji, a otac joj je bio general. Vidjela se Daroslavina nepokolebljiva predanost i Meši i njegovim nastojanjima, jer je njihova ljubav jedna prema drugoj bila duboka i autentična. Mešine riječi: “Promašiti ljubav znači promašiti život” duboko su odjeknule u njemu, zbog čega je postao očaran Darom do te mjere da je postao nesvjestan svega ostalog, a njegova osjetila oslijepila i oglušila.
Odlazak Meše Selimovića iz Sarajeva prošao je prilično nezapaženo, a jedna objava čak sugerira da njegov izostanak, uz odlazak dvojice nogometaša u Crvenu zvezdu, neće predstavljati značajniji problem.
Tijekom književnog druženja u Zagrebu, Meša se našao pred potencijalno provokativnim pitanjem: “Mehmede Selimoviću, zašto se po roditeljima Aliji i Paši izjašnjavaš kao Srbin?” Reagirajući smireno, mirno je odgovorio: “Prije 1941. izjašnjavao sam se kao Srbin, a da to nisam dovodio u pitanje. Međutim, od tada sam shvatio razloge svog identiteta.
Podrijetlo ove teme potaknulo je brojne rasprave i teorije. Kako je Selimović jednom rječito rekao, “Biti Srbin je izvor velikog ponosa, ali to ima i veliku cijenu!” U svojoj završnoj pisanoj izjavi dao je daljnji uvid u svoju perspektivu:
Budući da sam srpskog podrijetla i odrastao u muslimanskom domaćinstvu, poistovjećujem se sa srpskom književnošću i na književni izraz u Bosni i Hercegovini gledam isključivo kao na lokalno književno središte, a ne kao na posebnu srpsko-hrvatsku književnu tradiciju. Svako nastojanje da se to razlikuje, iz bilo kojeg razloga, predstavljalo bi povredu mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom.
Dakle, moja je pripadnost naciji i književnim djelima Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, te je nepotrebno da dokazujem svoju duboku povezanost s njima.
Knjiga „Prijatelji“ Dobrice Ćosića sadrži spomenuti iskaz. Meša Selimović je svojim književnim radom i nepokolebljivom privrženošću umjetnosti ostavio trajan utjecaj na srpsku književnost.
Zapovjedništvo tuzlanskog kraja bilo je pod vodstvom Šefkije Selimovića, čiju su rezidenciju i okolinu ustaše mučki razorile i zapalile. U drugoj polovici 1944. godine, Selimović je primio sretnu vijest da mu je supruga čudom preživjela vrijeme provedeno u koncentracijskom logoru, zbog čega se odmah vratio u Tuzlu.
