“Nikada im nisam rekao da znam. I nikad im to nisam zamjerio.”
Na moj osamnaesti rođendan dogodio se događaj koji će zauvijek oblikovati moj pogled na život. Tog jutra kuću su ispunili mirisi svježe pečenih kolačića i čaja, dok je tišinu prekidao povremeni smijeh i šaputanje. Moja teta, koja je doputovala iz inozemstva, donijela je sa sobom osjećaj posebnosti koji se uvijek veže uz važne rođendane. U tom sam trenutku bila puna života, s onom dječjom radošću koja dolazi s mladenačkim godinama. Nije mi bilo strano zabavljati se kao u djetinjstvu i odlučila sam iznenaditi svoje najdraže. Sakrila sam se iza fotelje čekajući trenutak da prasnem i nasmijem ih.
Dok su sjedile za stolom i uživale u čajevima, moja je teta gotovo šapatom postavila mojoj majci pitanje koje će mi zauvijek promijeniti život: “Sad kad ima osamnaest godina, hoćeš li joj reći istinu?” U tom trenutku sam se ukočila. Srce mi je brže zakucalo, a misli su mi jurile glavom. Samo sam pokušavao ostati neprimijećen, ali duboko u sebi već sam osjećao što se događa. Ta istina, koja će uskoro biti otkrivena, tiho je kucala na vrata mog srca.
Tada sam saznao da sam usvojen. Ovaj trenutak otkrivenja bio je poput grom iz vedra neba. Spoznaja koja je izazvala nemir u meni, ali ne na način da se manifestira kroz krizu identiteta, već kao mirno promišljanje ljubavi i obitelji. U tom trenutku, dok su mi misli jurile, pomislio sam na sve trenutke koje sam proveo sa svojim roditeljima, sve lekcije koje su me naučili, svu ljubav koju su mi pružili. Od tog trenutka prošlo je deset godina. Danas, u svojim dvadesetima, osjećam se ispunjeno i svim srcem sam zahvalan svojim roditeljima. Nisu zaslužili da im se postavljaju teška pitanja ili da ih se drugačije promatra; za mene su oni bili i uvijek će biti moji roditelji, bez obzira na okolnosti.
Proučavala sam temu posvojenja, čitala o različitim emocijama koje prate ovaj proces — od krize identiteta, potrage za biološkim roditeljima, do osjećaja gubitka i izdaje. Međutim, nisam doživio te burne osjećaje. Umjesto toga, osjetila sam duboki mir i zahvalnost. Odrastala sam uz svoje roditelje, prolazila kroz sve životne faze, učili su me hodati, voljeti i poštovati druge, davali su mi sigurnost i podršku kakvu svako dijete zaslužuje. Oni su moji roditelji i to je nepromjenjiva činjenica u mom srcu. Njihova ljubav i podrška oblikovali su me u osobu kakva sam danas.
Razumijem da su moji roditelji nosili teret šutnje, ne iz straha, već iz ljubavi. Bilo im je teško odlučiti kada i kako mi otkriti ovu važnu informaciju. Svaki put kad sam ih pogledala, vidjela sam njihovu brigu i ljubav, a ne skrivene tajne. Njihovi pogledi govorili su više od riječi, a svaki njihov postupak bio je ispunjen brigom i pomnim promišljanjem. Iako sam znao, nikad im nisam rekao. Srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju prema njima, a njihove su geste postale još značajnije nakon što sam saznala istinu. Zato ću im, kad dođe vrijeme da im požele reći da znam, jednostavno reći: “Znam. I volim te više od svega na svijetu.” Ova jednostavna izjava nosi sa sobom težinu i dubinu koju je teško opisati.
Ova priča nije samo o posvajanju; govori o snazi ljubavi koja pobjeđuje sve prepreke. **One su moj oslonac, moja snaga i moj dom.** Nikada me nisu morale zvati kćeri, jer sam to uvijek bila, čak i kada su me kao bebu držali u naručju. Bez obzira na okolnosti mog rođenja, odgajali su me s ljubavlju i brigom, dajući mi sve što su mogli. U mom srcu posvojenje nije bio čin koji je razdvajao, već čin koji je ujedinjavao i jačao našu vezu. Različite okolnosti mogu oblikovati naše živote, ali ljubav, ona prava, ostaje nepromijenjena.
U konačnici, posvojenje nije samo pravna formalnost; to je emocionalna veza koja se gradi godinama. Tijekom ovog procesa razvija se duboko razumijevanje između članova obitelji koje je teško opisati riječima. Zato sam odlučila da neću dopustiti da me definira bilo kakva stigma ili predrasuda. Umjesto toga, odlučila sam živjeti u ljubavi i zahvalnosti prema onima koji su mi dali sve. Svaki trenutak proveden s njima bio mi je dragocjen, a njihova ljubav najbolja vodilja kroz život. Za mene posvojenje nije predstavljalo samo promjenu identiteta, već i putovanje prema samoprihvaćanju, samorazumijevanju i, u konačnici, osobnom ispunjenju.
Ta su me iskustva naučila puno o obitelji, ljubavi i važnosti prihvaćanja. Bez obzira na to kako dolazimo u naše obitelji, ono što stvarno čini razliku je ljubav koju dijelimo. Mnogi ljudi u društvu često doživljavaju neposvojenu djecu kao drugorazredne, ali ja sam naučila da je svaki život dragocjen, a ljubav koju smo primili je ta koja nas čini potpunima. Uvijek ću biti zahvalan svojim roditeljima koji su me voljeli bez obzira na sve i koji su me naučili da ljubav, bez obzira na okolnosti, ostaje najvažnija stvar u životu. Ovo nije samo moja priča — to je priča svih koji su ikada voljeli i bili voljeni, bez obzira na put kojim su krenuli.
