Po mišljenju mnogih jednom rođenih umetnika, Toma Zdravković je tvorac i izvođač duboko dirljivih pesama na koje vreme ne utiče, odnosno nove generacije prate i ostaju popularne iz godine u godinu. Mnoge žene su se poimence pominjale u njegovim hitovima, ali je jedna pesma posebno koju je otpevao samo jednom uživo, a prema rečima onih koji su prisustvovali događaju, uradio je to na tako maestralan način da je više nikada nije otpevao. neće se ponovo pevati, što ga čini pravom legendom.
Navodno je nastup posvetio svojoj prvoj ljubavi, Slavici Popadić, koja je u ranoj mladosti tragično umrla od bolesti. Tekst pesme sažima duboku bol koju je pevač doživeo tokom tog perioda, izazivajući neosporan emocionalni odgovor kod svakog ko danas čuje pesmu. Kada je Tom tek počinjao kao pjevač, prije nego što je stekao široku afirmaciju, upoznao je Slavicu. Ovaj sudbonosni susret dogodio se u Tuzli, gdje je Toma već pet godina demonstrirao svoj muzički talenat u čuvenom hotelu “Bristol”. Slavica iz Travnika je vitka plavuša sa zadivljujućim dubokim plavim očima i prizvukom melanholije. Za mladog i nadobudnog Toma susret sa Slavicom je kao ispunjena želja, san koji se konačno ostvario.
Po prvi put je osetio duboku i intenzivnu ljubav prema njoj. Međutim, njihov odnos je bio turbulentan, sa čestim nesporazumima i sukobima. Uprkos dubokoj naklonosti jedno prema drugom, Toma i Slavica se žestoko svađaju i na kraju prekidaju vezu, da bi se pomirili i pronašli trenutke harmonije, pre nego što neminovno nastanu nove nesuglasice. Sa snovima o budućnosti sa Slavicom, Toma je ubeđen da je ona ta za koju će se oženiti, ali sudbina ima druge planove.
Tomov poslednji raskid dogodio se u Beogradu, gde je putovao na probe sa ciljem da dobije mesto u kafe-baru “Terazije” u Bezistanu. U to vreme sam osetio duboku nelagodu jer sam se našao licem u lice sa najcenjenijim muzičarima koji su nastupali u kafe baru u Bezistanu. Da stvar bude još iskomplikovana, probi su neočekivano prisustvovali poznati fudbaleri Dragoslav Sekulalak i Zoran Miladinović. Dok sam pevao, ovi poznati ljudi su nastavili da me ismevaju. Toliko sam bila obuzeta svojim osećanjem depresije i sumnje u sebe da nisam primetila da Slavica sedi sa Zoranom i da pričaju kao da su stari poznanici. Tek kada sam im se približio, shvatio sam da nešto nije u redu. Pred svima je spomenula da ide u posjetu prijateljima. Nisam imao izbora osim da nevoljko pristanem. Kako je Tom kasnije rekao u intervjuu, vraćajući se u praznu sobu u hotelu “Balkan”, ona se pojavila nešto iza ponoći.
Toma nastavlja da pjeva u baru, ne znajući gdje se Slavica nalazi u Sarajevu. Ali sve se dramatično promijenilo jednog ljetnog dana 1963. godine dok je nastupao na crnogorskom primorju. Tog dana je dolazak telegrama potpuno promijenio tok događaja. Nakon dana na plaži odlučio sam otići na recepciju. Na moje iznenađenje, dali su mi telegram. Godinama mi se niko nije obratio, pa sam ostao zatečen. Činilo se nemogućim da bilo ko, pa čak i poznanici iz sela Petčenjevac kod Leskovca, znaju gde sam. Namjerno sam se udaljio od njih, idući od bara do bara širom zemlje. Kada sam otvorio telegram, vidio sam hitnu poruku koja me upućuje da se obratim ljekaru u bolnici u Sarajevu. Doktor koji je poslao telegram rekao mi je da je Slavica jako bolesna i da želi da me vidi. Kako je pevačica kasnije rekla u tekstu za Istorijski zabavnik, vest me je potpuno šokirala.
Toma je bez oklijevanja brzo spakovao stvari i krenuo put Sarajeva. Kada je ugledao djevojku koju voli kako leži na bolničkom krevetu, jedva ju je prepoznao. Izgledala je mršavo i mršavo i izgubila je više od 30 kilograma. Iako čezne da bude sa njom, ugovorne obaveze i veridba ga sprečavaju u tome. Ubrzo po povratku dobio je poražavajući telegram o Slavicinoj preranoj smrti.
Događaji koji slijede uglavnom su u skladu s prikazanim u seriji. Prevazilazeći bol, Tomas je pribjegao svojoj isprobanoj metodi – pisao je iskrene pjesme za nju. Kroz ovaj proces nastala je prekrasna balada poznata kao “Buket bijelih ruža”. Nažalost, umrla je u Sarajevu, a posljednje počivalište našla je u rodnom Travniku. Godinama kasnije, stajao sam pored njenog novoizgrađenog groba, držeći u ruci buket čistih bijelih ruža kako bih odao svoje iskreno poštovanje. U Travniku sam, nekih sedam-osam godina nakon njene smrti, smogao hrabrosti da javno izvedem pjesmu koja je rezimirala naš zajednički put. Ovaj jedinstveni nastup oduvijek mi se urezao u sjećanje jer nije bio samo koncert već ozbiljna komemoracija slična sahrani. Suze su slobodno tekle, ne samo iz mojih očiju, već i iz duša svih u sali.
